Blog

Fokus vijesti: Kjerkegor smatra da je egzistencija čovjeka obilježena patnjom i da je jedini način da se ona podnese skok vjere. Da li je zaista tako, Kako je podnijeti i prevazići? Šta je strašnije: pomisao da nismo spoznali smisao bivstvovanja ili da ga nema?

R. P: Smisao bivstvovanja ima čak i osuđenik na smrt. Tih nekoliko dana ili časova što su mu preostali do pogubljenja. on može da prašta grijehove koji su mu naneseni ili da moli da mu budu oprošteni njegovi. Može, kao što je to učinio Gavrilo Princip u Terezinu, da na tamnički zid ukleše pjesmu (sjetimo se stihova: Al’ pravo je rekao pre/ Žerajić soko sivi: „Ko hoće da živi nek mre,/ Ko hoće da mre nek živi!“) ili, ako nije sklon poeziji, misao ili poruku. Može da razgovara sam sa sobom, mada je najteže biti iskren u razgovori sa sopstvom. Ako mu je, tom osuđeniku na smrt, cijeli život bio besmislen, posljednji časovi u trenucima spoznaje dobili bi puni smisao. Ako, međutim, ne spoznamo smisao bivstvovanja, onda smo osuđeni da proživimo pakao prije nego što stignemo u onaj zaumni, ako ga ima. Uzgred, patnja je nerijetko sastavni bio spoznaje, Conditio sine qua non.

Fokus vesti: U eseju „Društvo umora“, autor Byung-Chul Han tvrdi „kako današnje društvo uspjeha, temeljeno na „ekscesu pozitiviteta“, proizvodi ekstremni umor i iscrpljenost, dok je bivanje živim svedeno na učinkovitost“. Na čemu se temelji današnje društvo?

R. P: Današnje društvo, ma koliko to izgledalo apsurdno, temelji se na – površnosti. Čast izuzecima, ali mi više ne zavirujemo u enciklopedije, nego se oslanjamo na ono što nam nudi Gugl, konkretnije nepouzdana Vikipedija. Tomove stručnih knjiga zamjenjuje neki čip na kome je, često bez „debelih“ stručnih recenzija, stutkaljeno znanje za kojim se tragalo vijekovima, sve primamo, što bi narod rekao, „novo za gotovo“. Pokušaću to ilustrovati primjerom vakcine. Kad je pronađena vakcina protiv bjesnila, ili protiv variole vere, da ne spominjem druge pošasti, onda je ona bila validna za cijeli svijet. Danas, kad ljudi masovno umiru od kovida, političari iz suprotstavljenih svjetova, ne mareći za mišljenje struke, gledaju gdje su vakcine proizvedene i ko ih je proizveo, a ne kakva je njihova učinkovitost. Pri tome zaboravljaju da ideologija nikada nije bila ljekovita supstanca nekog medikamenta.

Fokus vesti: Autor ste mnogih knjiga za djecu, da li je u vremenu modernih tehnologija sa kojima se djeca veoma rano upoznaju, teže privući pažnju pisanim štivom? Kojim temama se danas pisci za djecu i mlade najčešće bave, razlikuju li se načini da se privuče pažnja najmlađih čitalaca sada i prije nekoliko decenija? Imate li utisak da je književnost za djecu u određenoj mjeri marginalizovana?

R. P: Da krenemo od Vašeg posljednjeg pitanja. Književnost za djecu ne samo da je marginalizovana, nego je sasvim skrajnuta, prepuštena sama sebi. Pri tome se zaboravlja da se čitalačke navike, pa i čitalački ukus, stiču uporedo s opismenjavanjem mladog bića. Na srpskom govornom području – ograničiću se samo na ono što mi je više poznato – ima nekoliko izdavačkih kuća koje su okrenute isključivo izdanjima za djecu, njihovi vlasnici vode računa o onom što će ponuditi mladom čitaocu, ali moraju, prije svega, imati na umu svoje poslovanje, ne smiju se dovesti u situaciju da stvaraju gubitke nauštrb kvaliteta. Budžetska pomoć im je nedovoljna za ispunjavanje funkcije kakva se od njih očekuje. Zavodi za udžbenike su javna preduzeća, ali su okrenuta uglavnom udžbeničkoj literaturi. Mislim da nije daleko od pameti imati i javnu, dakle “državnu”, izdavačku kuću, rasterećenu brige o finansijama, koja bi njegovala beletristička izdanja za djecu.

Tačno je da mnogo toga konkuriše knjizi, ali je ipak najveća opasnost u svemu što ni mnogi roditelji današnjeg djeteta nisu čitali i nemaju tu ljubav prema knjizu koju bi mogli prenijeti na svoje potomke. Zatim, mnogo je pisaca za najmlađe koji se ne prilagođavaju senzibilitetu i interesovanju savremenog djeteta, pa to što napišu često sami finansiraju kod izdavača koji nemaju kvalifikovane urednike, recenzente, lektore, redaktore, korektore. A knjiga namijenjena djetetu, pored ostalog, i opismenjava, što se mora imati u vidu.

Tematike što se tiče, mora se znati da dijete više ne želi pjesme i price o kucama, macama, bakama koje predu i dekama koji uz lulu pričaju priče iz starina. To ne znači da ne možemo pisati o kuci koji je postao kosmonaut, o maci koja obilazi najpoznatije svjetske modne kuće da nađe brendiranu bundu, o baki koja fejsbuči ili deki koji električnim trotinetom odlazi da plaća račune u pošti ili banci. Prerano otišli Igor Kolarov pisao je SMS priče, Uroš Petrović veže čitaoce za knjigu nevjerovatnim zagonetkama, nedavno sam čitao odličan roman “Nije Instagram guma na biciklu”, Vladimira Kalamande, u kome se gotovo sve odvija posredstvom društvenih mreža… Za mene kažu da spadam u značajnije srpske bajkopisce, pa se i sam često pitam: da li je bajka prevaziđen žanr i odgovaram: nije ako ga osavremenimo u skladu sa razmišljanjem savremenog čitaoca. Tako u moja dva romana-bajke i u mnogim bajkovitim pričama u četiri zbirke, radnja se odvija u kosmosu, mračne šume su zamijenila tamna sazvježđa, zle vukove neka kosmička čudovišta, dobre vile nebeska svjetlost. U jednom dramskom tekstu za dječja pozorišta, koji je s uspjehom igran, glavni lik je kosmička ljubičasta zraka, itd. Smatram, dakle, da se motivi i teme u knjižvnosti za djecu moraju stalno osavremenjavati.

Fokus vesti: „Filosofija bi trebalo da nastavi da pruža odgovore na Kantova pitanja: “Šta mogu da saznam? Šta bi trebalo da znam? Šta mogu da očekujem? Šta znači biti čovjek?“, smatra Hirgen Habermas. Da li su ovo pitanja na koja bi i književnost trebalo da odgovori? Šta je suštinska uloga književnosti, stvaranja uopšte?

R.P: Ja mislim da je pogrešno shvatanje da književnost treba da daje odgovore, mislim da je njena prevashodna funkcija da postavljha suštinska pitanja i da navodi čitaoca da, svako za sebe, traga za odgovorima. Sopstvo je možda najveća misterija, nerijetko s elementima mističnosti, i podstaći čitaoca da makar priviri u tu teško odgonetljivu tajnu, u lavirint vlastitog bića, samjeravajući sebe s literarnim junacima, svoje dileme s njihovim, svoja posrtanja i uspone s njihovim padovima i uzletima, valjda je želja svakog pisca da, djelom koje stvara, to makar djelimično postigne.

Fokus vesti: . Više od pola vijeka stvarate, iza vas je mnoštvo knjiga pjesničkih, pripovedačkih, romana, dvije knjige eseja, deset radio-drama za odrasle, čak osamnaest zbirki priča za djecu, desetak tekstova za dječija pozorišta, teško je ne izostaviti nešto iz Vašeg plodotvornog književnog opusa.

Sa kakvim ste se izazovima sretali tokom stvaranja, da li ste nekad pomišljali da odustanete? Šta je najdragocenije što Vam je donijelo bavljenje književnošću?

R. P: Nije piscu (i umjetniku uopšte) dato da bira hoće li, ili neće, nastaviti da se bavi stvaralaštvom. Bar ja to tako doživljavam. Završim, na primjer, zbirku pjesama, objavim je i kažem: neću više, dosta sam napisao i objavio, svrstaće me u skribomane, a onda se, valjda stvorena kad je stvaran cijeli svijet, odnekud iz kosmosa pojavi pjesma i nađe baš mene da je zapišem. Šta mi tada drugo preostaje nego da uzmem olovku u ruke?! Onda, pišem roman ili zbirku pripovijedaka za, kako kažemo, odraslog čitaocima, poželim da malo predahnem, ali mi se baš tada jave teme za pjesme ili priče za djecu, za neki dramski tekst. Šta je najdragocjenije što mi je donijelo bavljenje književnosšću? Opet jedno pitanje da koje je nemoguće dati kompletan, konačan odgovor. Recimo, to je spoznaja da sam stvorio ili stvaram nove svjetove, nove ljude/likove, nove atmosfere, ukratko – nešto što do tada nije postojalo i što niko drugi ne bi u tom obliku stvorio kada bih ja posustao.

Fokus vesti: Kako pomiriti svijet i sopstvo, da li je vrijeme u kom živimo realnost apsurda ili apsurdna realnost?

R. P: Suviše teško pitanje. Nema svijeta izvan našeg sopstva. Sve ono što ne pripada našem poimanju stvari izvan je našeg svijeta, i ko zna koliko ima tih paralelnih svjetova koji se nas uglavnom ne tiču (jer nas, zapravo, i ne dotiču). Napisao sam sonet (objavljen u zbirci “Prometejev čvor”) o čovjeku koji je krenuo da otkrije smisao života. Mislio da će odgovor naći u akademijama i enciklopedijama, ali, narodski rečeno – ćorak! Usput zastao kraj mravinjaka i video sićušnog mrava kako nosi zrno žita. I odjednom mu je sve postalo jasno: “Uzviknu čovjek: Znam smisao šta je,/ nepotrebna su mi objašnjenja ina./ Snagu čovjeku samo patnja daje.” Dakle, ovo vrijeme, kao i svako drugo, prethodno i buduće, kombinacija je realnosti apsurda i apsurdne realnosti, uz napomenu da često i ne uočavamui granicu (ili je uopšte nema) izumeđu realnog i zaumniog.

Fokus vesti: Kandinski je smatrao da je „veoma važno za umjetnika da dobro odmjeri svoj položaj, shvati da ima obavezu prema svojoj umjetnosti i prema sebi, da nije kralj zamka već pre plemeniti sluga.“ Kako biste okarakterisali umjetnost i ulogu umjetnika? Kakvu odgovornost ona krije?

R. P: Mislim da umjetnik vječno mora da sumnja, ne u savršenstvo, jer toga i nema, već u vrijednost onoga što je stvorio. Samo čvrsto uvjerenje u nedovršenost sopstvenog djela stvaraoca podstiče da teži tom imaginarnom zamku koji nam je ostavio Kandinski, slikar kojeg izuzetno cijenim i čijih nekoliko slika na koricama mojih pjesničkih zbirki čini ih vrednijim. Umjetnik je sličan onom mravu koji nosi zrno žita mnogo teže od sebe u mravinjak i ne pitajući se ko će ga pojesti. Neću ništa novo reći kada ustvrdim da je stvaranje patnja, ali slatka, slična sizifovskoj i Sizifovoj. Morali bismo se ponekad zapiutati: šta bi bilo sa Sizifom da nema onaj svoj kamen koji uvijek nanovo gura uz brdo? Odgovor je vrlo jednostavan: ne bi bilo ni Sizifa!

Fokus vesti: Može li se govoriti o istinskom literarnom ostvarenju ako nije zasnovano na istini? Na šta se vi oslanjate, na maštu ili istinu, ili oboje?

R. P: U književnom djelu sve što napišete mora biti istina. Da budem konkretniji – umjetnička istina. Spomenuh gore da pišem bajke, a ovdje bih samo dodao da i opis najfantastičnijeg događaja mora kod čitaoca da djeluje kao sušta istina. Po meni, vrijednost književnog djela mjeri se po tome koliko je pisac uspio u tome da i izmaštano pretvori u istinu. Pa onda, likovi. I oni moraju da budu stvarni. U gradnji jednog književnog junaka vi koristite fizičke, psihološke, moralne i sve druge karakteristike većeg broja ljudi koje poznajete. Možda ću ovdje malo banalizovati stvari, ali da biste (u književnom djelu za djecu, na primjer) stvorili lik namrgođenog, prijetećeg oblaka, morate se vratiti u djetinjstvo, pa se sjetiti nekog namrgođenog čiče od čijeg pogleda bi vam se pri svakom susretu ledila krv u žilama. Drugim riječima, Njegoševim rečima, valja nam maštu pretvarati u istinu i obrnuto, a – smiješani najlakše se piju!

Fokus vesti: Činjenica je da postoji veliki broj književnih radionica koje polaznike obučavaju kako treba pisati. Kako ste Vi počinjali, šta biste posavjetovali mladim stvaraocima?

R. P: Koliko znam, Džek London, obavljajući teške poslove, nije mogao posjećivati nikakvu školu kreativnog pisanja, a čitaoci naprosto lude za “Bijelim očnjakom” i “Martinom Idnom”. Mark Tven nije ostavljao svoju lulu da bi otišao u neku književnu radionicu, a znate li nekoga, naročito iz starijih generacija, ko nije drugovao sa tim vragolanima Tomom Sojerom i Haklberijem Finom. Sasvim sam siguran da to nisu činili ni Tolstoj, Dostojevski, Andrić, Crnjanski, Servantes, Šekspir… Čitati, čitati, čitati i tako učiti! Kud će bolje radionice i škole kreativnog pisanja od čitanja?!

Uzgred, mislim da je tzv. američka škola kreativnog pisanja, čija djela, u kojima pažljiviji čitalac prepoznaje više rukopisa, a koja neki naši izdavači i u poprilično lošem prevodu objavljuju, negativno uticala na formiranje čitalačkog ukusa. Ali, to je tema koja zaslužuje širu raspravu.

Fokus vesti: Laureat ste mnogih nagrada: „Laza Kostić“, „Skender Kulenović“, „Gordana Todorović“, više puta nagrada za knjigu godine, Kočićeva nagrada, „Kočićeva knjiga”, nagrada za životno djelo Akademije Ivo Andrić, Udruženja književnika Srbije i Udruženja književnika Republike Srpske, a nedavno ste dobili i Zlatnu značku Kulturno-prosvetne zajednice Srbije. Nagrade su potvrda da je ono što radimo, zaista, značajno i primjećeno. Šta su Vam priznanja u stvaralačkom smislu donijela, da li su možda nekad bila kamen spoticanja u daljem radu?

R. P: U nas ima mnogo književnih nagrada i one znaju biti dvosjekli mač. Mogu da podstiču, ali i da uljuljkaju. Treba ih shvatiti i prihvatiti kao nešto što je neočekivano došlo, naročito ako niste pripadnik nekog tzv. klana, i već sutradan zaboraviti na njih, pa nastaviti koristiti svoju olovku ili prazniti bateriju laptopa. Mnoge su obesmišljene, kao, na primjer, NIN-ova nagrada za roman godine. Nekada su djela ovjenčana ovim priznanjem doživljavala i po desetak, pa i više izdanja, znalo se da je nagrada pripala dobrom romanu koji će obogatiti našu književnu baštinu. A danas… Svaki komentar bio bi prežvakavanje već mnogo puta rečenog iz raznih usta i pera. Nije problem u nagradama, nego u kompetentnosti i nepotkupljivosti žirija (pod pojmom nepotkupljivosti ne mislim na novac nego na „ahbabske“ odnose i izdavačke lobije). Smislene su samo one nagrade koje skreću pažnju na nagrađeno djelo i na ime onoga čije ime nose. A takvih je, moramo priznati, malo. Najveću vrijednost imaju (pa tako su i na mene imale) nagrade koje se dodjeljuju mladim autorima, jer one ohrabruju i podstiču.

Fokus vesti: Tokom stvaralačkog rada i života imali ste prilike da se srećete i družite sa mnogim kolegama, da li biste neki susret izdvojili?

R. P: Uprkos mojoj komunikativnosti koju mnogi ističu, ja sam u suštini stidjiv čovjek. Učestvovao sam na mnogim manifestacijama s poznatim književnicima, putovao s njima, družio se, ali sam manje razgovarao, više sam volio da ih slušam. Uživao sam slušajući jednostavno, toplo, iskreno kazivanje Desanke Maksimović, mudre riječi Slavka Leovca, Nikole Koljevića (čije sam knjige kao urednik objavljivao), njegovog brata Svetozara, vrcave dosjetke Matije Bećkovića, da samo njih spomenem, ali rijetko sam ih, ili gotovo nikad, prekidao u riječi. Želio sam jednostavno da slušam. I da učim.

Fokus vesti: U knjizi Vladimira Starčevića „Knjiga o Geci Konu“, postoji podatak da je Geca bio poznat kao škrtica i da je Stanislavu Vinaveru deset godina odbijao da isplati honorar za knjigu „Goč gori“. Kakva je situacija u izdavaštvu danas, da li se isplaćuju autorski honorari, kako će se nadalje razvijati izdavaštvo, ako se uzme u obzir da je situacija sa virusom korona umnogome promijenila živote svih nas u raznim segmentima delovanja? Sjećate li se svog prvog autorskog honorara?

R. P: Ja sam se dugo bavio novinarstvom, honorarno i profesionalno, I to u periodu kada su honorari bili neuporedivo veći od današnjih. Sjećam se da sam kao klinac, učenik prvog razreda gimnazije (poslije koga sam prešao u učiteljsku školu, jer su mi ponudili stipendiju) od lista “Mladost” za vijest od nekoliko redaka poštanskom uplatnicom dobio honorar za koji smo se drugari i ja pošteno počastili. Nekad su bili solidni honorari za knjige, a danas je dobro ako izdavači od tebe ne traže novac da ti objave neko djelo. Recimo, u onom periodi samoupravnih interesnih zajednica za izdavačku djelatnost, na koje mnogi bacaju drvlje i kamenje, bar u Bosni i Hercegovini, za kratak roman, od deset autorskih tabaka, MORAO si dobiti NAJMANJE deset prosječnih plata u republici u prethodnoj godini. A danas? Bolje da ne govorim. Onda, radio sam na dobro plaćenom radnom mjesto, bio među rijetkima koji su plaćali porez na ukupna godišnja primanja, a u vidu honorara za kratku priču u listu “Borba” ili za erotsku priču u reviji “Start” dobijao sam pola mjesečne plate. Danas ni časopisi (čast rijetkim, ali baš rijetkim izuzecima!) i listovi (koji su uglavnom protjerali priče sa svojih stranica) uopšte ne isplaćuju honorar, jer jedva dobiju sredstva da podmire štamparske troškove.

Fokus vesti: Zastupljeni ste u čitankama, lektiri, mnogobrojnim antologijama, Vaše su pjesme i pripovijetke prevođenje na italijanski, poljski, mađarski, engleski, rumunski, njemački i druge jezike.

„Veština i sposobnost uzeti čitaoca za ruku, provesti ga kroz predjele i prostranstva kojima on nikad ne bi prošao, i pokazati mu pojave i predmete koje inače ne bi nikad video“, napisao je Ivo Andrić u jednom referatu o prevođenju. Pratite li rad Vaših kolega po peru u svijetu, koga biste izdvojili?

R. P: Mnogo mi nedostaju sajmovi knjiga, jer su uvijek prilika za nove susrete s piscima i, što je još važnije, s novim knjigama koje poprilično sporo stižu u biblioteke. Pratim, naravno, šta se piše i objavljuje u svijetu, ali nikoga posebno ne bih mogao da izdvojim, jer kad bih to pokušao, nastao bi poduži spisak.

Fokus vesti: Ako bi smisao bivstvovanja mogao da se objasni jednom rečenicom, kako bi ona glasila?

R. P: Ovo je jedini trenutak vječnosti koji nam je darovan i jedini svijet koji imamo, pa ne smijemo ni na trenutak oklijevati – život moramo udahnuti punim plućima!

Autor intervjua: Valentina Novković

INTERVJU